Gledao sam ruke krvave. Miris boli još odzvanja u zraku. Jahač smrti dolazi po svoje. Kosa je pokosila i prije nego sam se odlučio na ove marame. Očito nije moglo drugačije. Nije moglo. Bjelina snijega samo je isticala krv koja se pošto-poto željela vratiti zemlji. … Kuća mi je jedna od onih toplih kuća koja skriva tugu. Jedna od onih koja je prazna, a trebala je biti puna. U njoj su trebale dječje nožice lupkati. Dječji glasovi odzvanjati. U njoj je trebala ženska ruka kuhati. I kuhala je, nakratko. Kad je prvi puta bila tu, onog ljeta, godine kada je i Drava bila prekrasno zelena, a livade su se trudile da urede svoje sagov. Pčele su u zboru svojim fanfarama budile ujutro krošnje onih mladih bagrema, prema drumu. Tamo sam je prvi puta i vidio. Tamo sam je prvi puta i poljubio. U tim bagremima, tada mladim, a sada se nadvijaju nad drum prema Dravi i, kao kalendar točno, pokazuju mi vrijeme. Njezin je osmjeh kao urođen za njenu boju kose, smeđu taman toliko da nije crvenkasta...