„Ne lomite mi bagrenje!“ - hommage Đorđu Balaševiću

Gledao sam ruke krvave. Miris boli još odzvanja u zraku. Jahač smrti dolazi po svoje. Kosa je pokosila i prije nego sam se odlučio na ove marame. Očito nije moglo drugačije. Nije moglo. Bjelina snijega samo je isticala krv koja se pošto-poto željela vratiti zemlji.

…

Kuća mi je jedna od onih toplih kuća koja skriva tugu. Jedna od onih koja je prazna, a trebala je biti puna. U njoj su trebale dječje nožice lupkati. Dječji glasovi odzvanjati. U njoj je trebala ženska ruka kuhati. I kuhala je, nakratko.

Kad je prvi puta bila tu, onog ljeta, godine kada je i Drava bila prekrasno zelena, a livade su se trudile da urede svoje sagov. Pčele su u zboru svojim fanfarama budile ujutro krošnje onih mladih bagrema, prema drumu. Tamo sam je prvi puta i vidio. Tamo sam je prvi puta i poljubio. U tim bagremima, tada mladim, a sada se nadvijaju nad drum prema Dravi i, kao kalendar točno, pokazuju mi vrijeme.

Njezin je osmjeh kao urođen za njenu boju kose, smeđu taman toliko da nije crvenkasta. Ruke meke, usne sramežljive kao i pogled. Često bih joj govorio kad bismo išli u njivu ili okretati sijeno da ne gleda u pod, a ona bi samo lagano podigla pogled, odmakla svoju dugu kosu i nasmijala se tiho, samo za nas dvoje. U noćima smo maštali o djeci i kako će se zvati. Želio sam sve, ali sam želio najviše jednu malu curicu koja bi je zamijenila, koja bi bila ona, kada mi ostarimo pa se želi prisjetiti kakva je bila. Kao da bih ja to ikad zaboravio. Često bismo u tom maštanju i zaspali. Onako sklupčani i nasmijani.

Otac mi je govorio, uz onaj njegov tužni osmjeh, da je Drava ta koja nam daje, ali i uzima. Naša zemlja je bila pokraj Drave. Plodna, crna zemlja. Svake bi godine, rekao bi on, Drava odgrizla mali komadić i vratila je u sebe, a svakog proljeća, kad bi kiše odlučile natapati zemlju, plavila bi je.

Tako je i s njom. Njen otac je bio dravski kapetan, u njegovoj verziji. Ustvari je bio precijenjeni prijevoznik klada po Dravi. Jednog se proljeća nasukao baš u zavoju rijeke pokraj moje njive i nije mogao nikamo. Ona je odrasla uz oca jer joj je majku odnijela španjolka, bolest koja je odnijela pola mojeg sela kada je onaj rat stao. Sreli smo se na drumu, pored starog bagrema, ona je tražila nekog da pomogne ocu izvući teglenicu, a ja sam krenuo prema svojoj njivi da vidim što je Drava ovog puta nanijela. Nanijela mi nju. Gotovo da od srama nije znala reći što se dogodilo, ali je skupila hrabrosti i jedan od rijetkih slučajeva kada me je pogledala u oči i objasnila što se je dogodilo. Rekao sam da znam gdje je to, da se vrati ocu, a da ću ja organizirati pomoć. Za nekoliko seljačkih trenutaka skupio sam tri prijatelja i svećenika (koji je isto prijatelj) i uspjeli smo uz dva konja i mnoštvo psovki izvući teglenicu… Spustili smo je u mirniju vodu nekoliko stotina metara niže i vezali za stari most. Mislim, nije to most, to je bila jedna strana mosta, starog mosta kojeg nam je Drava odnijela. Taj, preostali dio, bio je dobar za vezanje brodova i pecanje, kad bi Drava dopustila.

Iscrpljenog kapetana i njegovu kćer te još dva radnika pozvao sam na večeru, a svećenik, stari igrač,  rekao je da ne može prihvatiti da ne idu. On je bio, jednako tako, zadužen za večeru. Brzo nas se skupilo. Na kraju se večera pretvorila u cjelonoćno druženje pod onim starim svatovskim svijećama koje je svećenik „posudio“ iz obližnje crkve. Uz nas devetoro došli su i svi susjedi i djeca. Brzo je moje dvorište postalo puno. Prava mala svadba. No, ništa to meni nije bilo za veliko. Meni su njene zelene oči ispod te kose svijetlile. I svaki put kad bi skupila hrabrosti da me pogleda, brzo bi ponovo spustila pogled. Njen otac, po svojoj priči baš i ne tako sramežljiv, shvatio je nešto i prije mene. Nekoliko puta joj je rekao da mi natoči praznu čašu govoreći da ne smije svoju dobru sreću ostaviti žednu. Ona bi se zacrvenjela, podigla i natočila mi vino u čašu. Ne do vrha, već taman da nisam žedan, ali da brzo popijem.

Nakon tog proljeća zaustavljali su se oni često. Na tom mostu vezali bi teglenicu. Samo je jednog dana ona ostala. Njen je otac mahnuo rukom. Nije trebalo objašnjavati. Taj lukavi starac znao je sve. Onda bismo njega dočekivali. On bi zastao taman toliko da nas vidi, ali ne da nam postane dosadan.

Još se danas sjećam. Pitao ju je pogledom, a ona je meni namignula rekavši mi da će otići ovu turu obaviti s njime i u povratku će zauvijek biti samo moja.

Ne znate vi Dravu. Ona daje i uzima. Tako je ta Drava uzela i nju. Rekli su da je vir bio dubok, da to još nisu vidjeli. Našli su ih nakon deset dana. Na obali. Ona je i tada bila lijepa.

Od tog dana nisam bio na mostu. Od tog dana čuvam svoje bagreme.

…

Nakupi se čovjeku svega. I svemir i onaj kamen nad glavom ga izazivaju. Pa nije bilo dovoljno što mi je Drava dala pa uzela. I selom se sve manje čulo dječjeg smjeha. Prvo mi je otišao prijatelj iz klupe. Klempavih očiju i zaraznog osmjeha. Bio je bolestan cijelog život. Jadan, vjerojatno je jedini dan kada nije kašljao bio taj njegov zadnji dan. S fronta mi se nije vratio drugi prijatelj. Umalo da mi ode i svećenik, ali njega smo spasili, kao što je i on mene spasio u sijenu nekoliko puta od toga da obučem vojničke čizme. Znao je on da bih umro, iako bih se vratio s fronta.

Nakon ludila, rekao mi je prijatelj: „Posadi šljivik da se sladimo šljivama i rakijom!“ Znao je da će to kod mene uspjeti. I uspijevalo je. Znate ono, ova godina je rodna, ona nije… To kod mene nije vrijedilo. Kod mene je uvijek rađalo. A šljiva koja je završavala šljivik, čije su grane dirale bagrenje, ta je rađala najveće i najslađe šljive. Njih nisam stavljao u rakiju, bojao sam se da se svi ne napijemo do smrti.

…

Kuća mi je bila niska, iza nje mali vrt. Te godine baš za inat led se spustio pred žetvu i ubio mi cijeli kukuruz. Rekao sam sebi: „Ajde, ne žali! To je samo kukuruz, sve je dobro.“ Nakon toga velika žega. Iako mi je kuća nedaleko od Drave, zemlja je bila suha. Brojao sam da sedamdeset tri dana nije pala ni kap kiše, bunar mi je presušio. A cijeli vrt  kao da sam ga zapalio. Opet sam si rekao: „Dobro je, to je samo vrt. Imam ja zaliha i kukuruza i zimnice.“ Ali čovjeku se nakupi.

Na rakiji moj mi prijatelj usput kaže da će raditi nasip na Dravi i da će je malo proširiti. Pitao me voditelj radova želim li dati dio zemlje. Iako nisam bio sretan, rekao sam da je to samo zemlja i da tih nekoliko metara nikome neće smetati. Rekli su i most ponovno izgraditi. Rekao sam samo, ostavite vi most tamo gdje je. Već je mislio izustiti da ga nema, ali brzim pogledom prema svećeniku koji je cijelo vrijeme zurio u štamplicu s rakijom, odustane. Objasni da će se dogovoriti da spuste most niže, jer je nešto niže i Drava mirnija.

…

Nije prošlo dugo, a radnici su se pojavili na Dravi. Bilo je tu svega. I strojeva i radnika i muljatora. Nekako nam je i selo živnulo. Ona jedna trgovina i birtija u jednom postala je glavno sjedište svih tih radnika. Često bi se tamo oni i potukli. Šef, stari švercer dobrog srca, jednom mi je rekao: „Ma dobri su to momci dok ih alkohol ne posvađa.“ Nisam želio reći da smo mi puno više popili, a nikad se posvađali nismo, ali sam se samo nasmijao i rekao:“Bez brige, otići će oni brzo.“

Često sam ih obilazio. Što čovjek da radi. Nemaš o čemu brinuti pa brineš o strancima. Taman je nasip bio do moje njive došao. Dobri su to ljudi. Odasvuda došli da zarade nešto. Glavni način razgovora je bilo vikanje i pokazivanje rukama. Hvalili su mi šljivu i govorili kako će ove godine biti rodna. Rekao sam im da je svake godine rodna. I, u jesen, kada je konačno i rodila i dozrela sladili smo se s njom. Pitali su me i za bagrenje. Rekao sam da ih ne smiju dirati, ako će im trebati drva samo neka pitaju, ali bagrenje neka ne diraju. Ništa im drugo nisam rekao.

Bilo je to ona zima. Jedna od onih koje se često ne vide. Nije bilo puno snijega, ali dovoljno da sve bude bijelo, ali hladnoća je bila velika. Ljudi su na Dravi živjeli u straćarama i nije im bilo ugodno. Kraj rijeka uvijek puše, a kraj Drave dvostruko. Često kažu da puše kao na groblju - ti očito nisu bili pokraj Drave zimi. Razumijem da im treba drva. I dovezao sam im u kočiji pet-šest metara. Bili su zahvalni i ponovno su pitali mogu li malo moje bagrenje iskoristiti za vatru. Rekao sam da mi ih ne diraju. Samo su zašutjeli. Već idući tjedan, hladnoća je bila tolika da je vjetar toliko sporo puhao da ne bi ga inače niti primijetio da nije bio toliko oštar. Grizao je obraz, ruke i noge. Natovario sam nova drva u kola i krenuo na Dravu. Sve je bilo tiho, samo topot kopita i škriputanje kola sam čuo pokriven u dvije deke preko glave. Prolazi sam pored bagrenja. Pored mojih bagrenja. Pored mjesta gdje su bili… sve su ih porušili. Niti se sjećam, niti se želim prisjetiti kada sam zgrabio sjekiru i krenuo prema ljudima.

Zadnje čega se sjećam, glas je mojeg svećenika i slike njega i njegovo gledanje u pod. Jedom rukom me je držao za nadlakticu, a drugom sebe za svoj križ. Rekao sam im da mi ne diraju bagrenje… Rekao sam im…

…

Nasip je izgrađen. Most nikad. Šljive su rađale sve, osim one koja je bila do bagrenja. Kuću je pojelo šipražje, a u vrtu, meni za inat, moj je prijatelj posadio orah.