Šal od svile

Pijesak je upijao tu crvenu mrlju, taj dio čovjeka, a nije trebalo biti tako. Obično vrijeme pokrije i sakrije sve, ali ovog puta tu je pijesak, stari krvavi pijesak. Oči su mu gledale u daljinu kao da ignoriraju život koji ga polako napušta, usta su odavno odahnula, jedino što razbija taj stop pritisnut na nečijem životu je krv koja još uvijek curi niz desnu stranu njegovog lica, a nije trebalo biti tako.

Ja sam bio pogrešan, kad sam ti stavio ruku na rame…

Kako je do toga došlo? Propitivao se je dok je hodao Đuriševićevom, pokraj groblja – e, groblja, a magla se lijepila na sve. Čovjek bi vjerojatno mogao hodati po toj magli, kad bi se usudio. Nije ubrzavao korak, jer znao je kamo ide i znao je da će tamo doći hodao on brzo ili ne. Pločnik je bio natopljen kišom, a tamo gdje bi magla svoju tešku ruku malo odmakla, oblaci bi pokazali da za Đurđevac sprema još barem dan-dva kiše. Kiša mu nije smetala, iako nije imao kišobran. U glavi je vrtio njenu priču, njene riječi…

… i tamo je držao dugo i govorio riječi.

Vidio je on i njene suze, vidio je i kako se njoj tresu ruke. Vidio je da u njoj njega/nje nema i vidio je i sebe kako je s njom/njim otišao.

Vidjela je ona kako on, kao teretni vlak koji unatraške se kreće, stoji pored nje, a nestaje u magli. Stavio je njenu bijelu, vlažnu ruku u svoju tamniju.

Želio je njezin miris, želio je pogled i tople ruke. Udahnuo je, ukrao je posljednju put miris njen, rukama svojim nježno joj primio glavu i njenu plavu kosu odmakao sa čela. Za uzvrat će joj ostaviti poljubac i otisne ga polako i pun pažnje, kao što joj je prilazio dok su se upoznavali, i osjeti njen strah. Prstom lagano podigne bradu i po posljednji put se nasmije onako kako samo on zna. To će joj trebati biti dosta, to je jedino što on ima i jedino što joj može dati. Kada se okrenuo i shvatio da je više nema već je bio na drugoj strani ceste. Već je skrenuo u Đuriševićevu, već je išao prema groblju.

Ja sam bio pogrešan, kad sam tražio da mi kažeš koja si strana…

Nije bio ljut, nije bio niti tužan, to je sve ostavio iza sebe. Već na Kajićevom mostu, tamo gdje joj je prvi puta prišao s biciklom i osmjehom punim bijelih zuba, i sebe je ostavio. Malo je zastao potapšao po nogama i prsima tražeći cigarete i upaljač. Izvukao, zapalio i otpuhnuo dim prema podravskoj magli. Vratio je cigarete u unutrašnji džep, a upaljač u traperice koje su odavno pokazivale tragove nošenja, ali bile su za ovu prigodu čiste. Ponovno je polako krenuo.

… postoje pravila igre, ti znaš da ne možeš sama.

Mrzio je smrad gnojnice iz kanala pokušavajući to zamijeniti s mirisom zadnjeg proljeća i onim sijenom šuškavim, mirisom njene sreće i strahom koji kao da želi iskočiti iz grudi. Tog popodneva, nikad mu Stari grad nije izgledao tako grandiozan. Nikad se nije osjećao kao kod kuće, kao tog popodneva. Uvijek se smijao cijelim licem, tada je mislio da će mu se raspasti. Skrivao je to od svih pa čak drugoga dana mu se učinilo, kako je uspio to sakriti i od sebe. Ali njen svjetlucavi osmijeh na stepenicama srednje škole mu je potvrdio da nije računao da nju ne može od sebe sakriti.

Ispod svih tih zastava, što vijore svud oko nas, ne postoji mjesto…

Kao uklesano u kamen u rukama mu je još otisak njenog tek procvjetalog trbuščića i njeno klimanje glave na njegov ozareni pogled. Nije bilo pomisli što bi trebali napraviti, jer njihov put je bio iscrtan na tom trbuščiću. Picokijada je grmjela u pozadini dok su oni bez riječi koračali prema svojoj priči.

… gdje mogla bi stati, visoko dignuti ruke i pjevati našu pjesmu!

Brisala mu je krv s usnica i ljubila krvave ruke, a on niti tada nije skidao osmijeh s lica. On taman, musav, a ona bijela… Njemu je bilo sve to jako zabavno, jer mu je u onim lutanjima Dravom vodena vila prišapnula da ne brine, da je to samo igra. Nije se ljutio ni na njenog oca koji je posramljeno sklanjao glavu kad bi ga sretao, ni na njenu majku što bi mu sramežljivo prišla u trgovini i gurnula novce za kavu. Nije se ljutio niti na njezinog brat koji mu je raskrvario usnicu. Sve je to samo igra, ponavljao je riječi dravskih vila.

Protiv volje umješan u staru zavjeru strana, u staru zavjeru nada…

Kako samo jedan trenutak može značiti više od života. Kako samo jedna kap mržnje, kao ulje u vodi, uništi cijelu bistrinu sreće. I odluka je pala na taj dan kada je i nebo pomislilo da navuče svoju sivu presvlaku za smrt. I odluka je maknula put s trbuščića i nacrtala drugi, kraći. Sve je samo igra, ali i igra ima svoj kraj. Pogledajmo kraj ravno u oči. Koračao je sve sporije kao da želi odgoditi svoj dolazak na mjesto odlaska. Išao je prema pijescima, krvavim pijescima, kako bi još jednom oni pokazali svu svoju raskošnu boju.

… ja sam jednoga dana slučajno našao put.

Vjetar je bacao pijesak ravno u lice, a šal od svile šamarao ga je, ali njemu to nije smetalo. Nije mu smetao niti hladan metal na sljepoočnici.

Ispod svih tih zastava što vijore, kapi s oboda, sada padaju na uže i gun.

Ja sam slobodan!

Zvuk nije čuo, samo je povukao obarač.

Nek' s moga vrata vijori šal od svile.