Eseji i kratke priče

Gledao sam ruke krvave. Miris boli još odzvanja u zraku. Jahač smrti dolazi po svoje. Kosa je pokosila i prije nego sam se odlučio na ove marame. Očito nije moglo drugačije. Nije moglo. Bjelina snijega samo je isticala krv koja se pošto-poto željela vratiti zemlji. … Kuća mi je jedna od onih toplih kuća koja skriva tugu. Jedna od onih koja je prazna, a trebala je biti puna. U njoj su trebale dječje nožice lupkati. Dječji glasovi odzvanjati. U njoj je trebala ženska ruka kuhati. I kuhala je, nakratko. Kad je prvi puta bila tu, onog ljeta, godine kada je i Drava bila prekrasno zelena, a livade su se trudile da urede svoje sagov. Pčele su u zboru svojim fanfarama budile ujutro krošnje onih mladih bagrema, prema drumu. Tamo sam je prvi puta i vidio. Tamo sam je prvi puta i poljubio. U tim bagremima, tada mladim, a sada se nadvijaju nad drum prema Dravi i, kao kalendar točno, pokazuju mi vrijeme. Njezin je osmjeh kao urođen za njenu boju kose, smeđu taman toliko da nije crvenkasta...

Pijesak je upijao tu crvenu mrlju, taj dio čovjeka, a nije trebalo biti tako. Obično vrijeme pokrije i sakrije sve, ali ovog puta tu je pijesak, stari krvavi pijesak. Oči su mu gledale u daljinu kao da ignoriraju život koji ga polako napušta, usta su odavno odahnula, jedino što razbija taj stop pritisnut na nečijem životu je krv koja još uvijek curi niz desnu stranu njegovog lica, a nije trebalo biti tako. Ja sam bio pogrešan, kad sam ti stavio ruku na rame… Kako je do toga došlo? Propitivao se je dok je hodao Đuriševićevom, pokraj groblja – e, groblja, a magla se lijepila na sve. Čovjek bi vjerojatno mogao hodati po toj magli, kad bi se usudio. Nije ubrzavao korak, jer znao je kamo ide i znao je da će tamo doći hodao on brzo ili ne. Pločnik je bio natopljen kišom, a tamo gdje bi magla svoju tešku ruku malo odmakla, oblaci bi pokazali da za Đurđevac sprema još barem dan-dva kiše. Kiša mu nije smetala, iako nije imao kišobran. U glavi je vrtio njenu priču, njene riječi… … i tamo j...